Ivan Rendulić

Ja sam satnik Ivan Rendulić, pilot aviona MiG - 21 u 191. Eskadrili lovačkih aviona (191. ELA). Pripadnik eskadrile sam od 3. mjeseca 2018. godine a do tada sam bio pilot u Eskadrili aviona i letio na zrakoplovu Pilatusu PC – 9M.

Malo ljudi u Hrvatskoj zna kakav je osjećaj kada na pisti, na punom forsažu, pustiš kočnice i avion MiG – 21 krene ubrzavati. Dvadesetak sekundi kasnije nalaziš se u zraku i pri brzini oko 600 km/h, a avion i dalje ubrzava. Samo par minuta kasnije si na visini od 14 km i letiš brzinom većom od 1,5 Mach-a, a na brzinomjeru očitavaš brzinu veću od 1600 km/h. Teško je uopće opisati taj osjećaj, to jednostavno treba doživjeti.

Ja sam satnik Ivan Rendulić, pilot aviona MiG – 21 u 191. Eskadrili lovačkih aviona (191. ELA). Pripadnik eskadrile sam od 3. mjeseca 2018. godine a do tada sam bio pilot u Eskadrili aviona i letio na zrakoplovu Pilatusu PC – 9M.

San i želja za pozivom vojnog pilota u meni je živjela od malih nogu. U zrakoplovstvo i avione sam se zaljubio kao klinac kada sam za vrijeme rata često gledao borbene avione u brišućem letu iznad kuće u Kutini. Sjećam se koliko su me fascinirali niski i brzi preleti aviona, i te slike su mi se urezale u pamćenje. Moja ljubav prema zrakoplovstvu tako je rođena i od tada sam znao da želim biti pilot borbenog aviona.

Iako sam bio zaljubljen u letenje i želio sam postati pilot nadzvučnog borbenog aviona, kao i mnogi na svom životnom putu, i ja sam lutao, te sam upisao i završio srednju ekonomsku školu koja nikako nije vezana uz zrakoplovstvo. Međutim, taj san za letenjem u meni je i dalje živio, te sam po završetku srednje škole 2004. godine, odlučio prihvatit izazov i prijaviti se na natječaj za vojnog pilota.

Cijeli selekcijski proces bio je jedan izazov koji sam, unatoč tome što su mnogi sumnjali u moj uspjeh, savladavao korak po korak. Prvo psihotestovi, zatim liječnički pregledi, pa prijamni ispit na fakultetu, ne znajući što me očekuje u svakom sljedećem koraku, išao sam dalje. Zatim je uslijedilo selekcijsko letenje, moj prvi stvarni doticaj sa letenjem i avionom uopće. Koji je to bio tek osjećaj za jednog 18 godišnjaka, ostvarenje sna, upravljam avionom, sam. Trebam li uopće spominjati koliko sam bio pun sebe i samopouzdanja nakon završetka selekcijkog letenja. Mislio sam da sam ostvario sve, nitko mi nije bio ravan, ali nisam ni shvaćao da moj put tek počinje.

Upisao sam Fakultet prometnih znanosti, smjer Aeronautika – vojni pilot i nastavio školovanje i obuku kao pripadnik 13. naraštaja vojnih pilota. Kroz školovanje na fakultetu u Zagrebu, vojne kampove tokom ljetnih i zimskih praznika bilo je puno uspona i padova, izazova i odricanja, lijepih i ne tako lijepih trenutaka, ali ipak najviše pamtim letačku obuku koja je započela povratkom u Zadar. Zauvijek ću pamtiti da su mi se tada u kratkom razdoblju poklopila dva najsretnija događaja te godine, a i općenito u životu, rođenje kćeri, a nedugo zatim i raspored na Pilatus PC – 9M i nastavak obuke na avionu, što me vodilo bliže ostvarenju sna da postanem pilot nadzvučnog borbenog aviona. Obuka na Pilatusu PC – 9M bila je iznimno zahtjevna i izvlačila je maksimum iz svakog kadeta, ali je svakome od nas pružila jedinstveno iskustvo, adrenalin i uzbuđenje koje smo mogli osjetiti samo u kabini vojnog aviona.

2009. godine sam diplomirao na fakultetu i završio letačku obuku kao najbolji polaznik 13. naraštaja vojnih pilota. Dobio sam čin poručnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nastavio sam svoju vojnu i letačku karijeru. Mislio sam, kao i svi moji naraštajci, da sam ostvario sve i opet mi nitko nije bio ravan. Ubrzo je slijedilo buđenje. Letovi sa starijim kolegama, iskusnijim pilotima, brzo su nas vratili na zemlju. Kao mladi poručnici, tek diplomirani piloti, letjeli smo sa iskusnijim pilotima koji su nam pokazivali mogućnosti aviona koje kao kadeti nismo mogli ni zamisliti i postalo nam je jasno da smo tek otvorili korice „knjige“ koja predstavlja letačke vještine, znanje i umijeće. Postalo mi je jasno da imam puno za učiti, ispobati i usavršavati se. Ali znao sam i mislio si: „E neš’ stari, ako ti to možeš, i ja ću“. Kroz rad i letenje u eskadrili završio sam razne obuke, provodio vrijeme u najboljem uredu na svijetu (kabini vojnog aviona) uvježbavajući borbu u zraku, gađanje ciljeva na zemlji, školujući mlađe naraštaje hrvatskih pilota, uključujući i pilote Omanskog ratnog zrakoplovstva i time sticao iskustvo i usavršavao se u letenju. Vrhunac rada i truda isplatio se kada sam 2016. godine završio obuku za Demo pilota na Pilatusu i odmah nakon toga obuku za pilota Akro grupe i time postao pilot Krila Oluje.

Letenje u Krilima Oluje je ponovo bilo novo predivno iskustvo i uživao sam u svakom letu i nastupu grupe. Kao klinac nisam mogao ni zamisliti kakav je to osjećaj i da će se dogoditi. Zauvijek ću pamtiti zajedničko letenje sa akrobatskom grupom talijanskog ratnog zrakoplovstva Frecce Tricolori, ali najviše ću pamtiti nastupe u domovini i inozemstvu. Svaki nastup bio je novi izazov prepun adrenalina, užitka, ponosa…ma teško je opisati riječima taj osjećaj letenja u Krilima Oluje!

U Eskadrili aviona proveo sam 9 godina, od toga zadnje dvije sam bio u Krilima Oluje, ali nakon 9 godina rada u EA došlo je vrijeme za ostvarivanje dječačkog sna i za nove izazove, postati pilot nadzvučnog borbenog aviona. 2018. godine odlazim iz Eskadrile aviona i vraćam se u Zagreb, na Pleso, u Eskadrilu borbenih aviona i započinjem obuku na avionu MiG – 21. Napokon u kabini pravog borbenog aviona, lovca, ali ovoga puta bez onog osjećaja da sam osvojio Olimp. Sada znam da me čekaju novi izazovi, puno rada, truda i odricanja. Međutim, isto tako znam da u konačnici za pilota nije bitan cilj, nego putovanje. Proces obuke i rada pilota je zahtjevan i traži rad, disciplinu i odricanje, ali nagrada je neprocjenjiva. Izazovi, avanture, uzbuđenje, adrenalin, tom putovanju daju čar i dimenziju koju rijetko koje zanimanje može pružiti (ako mene pitate, niti jedno). Osjećaj kada si u borbenom avionu i letiš visoko i brže od zvuka ili kada letiš u grupi od 6 aviona i izvodiš atraktivne akrobacije pri brzini od 550 km/h na manje od 3 metra udaljenosti između aviona je nešto što je teško opisati. Rijetki su oni koji znaju taj osjećaj, a biti jedan od njih je neopisivo.

Stoga, želiš li i ti znati kakav je to osjećaj, prihvati izazov i prijavi se za vojnog pilota. Uživaj u svakom koraku i izazovu koji ti dolazi a na tom putu ćeš doživjeti iskustva koja ti neće pružiti niti jedno drugo zanimanje. Svaki korak, izazov i let koji prođeš ćeš pamtiti zauvijek, ali zato tvoj prvi korak i odluka mora biti „PRIHVAĆAM IZAZOV“.