Iskreno, trenutno bi mi jednostavnije bilo upaliti helikopter i odraditi par sati u kabini, nego složiti priču koja je nastajala svih ovih godina jer bih na kraju mogao objaviti knjigu o zanimljivim trenucima, događajima i anegdotama koje su mi se dogodile tijekom letačke karijere. Svaki od nas vojnih pilota ima toliko zanimljivih priča, kako službenih, tako i neslužbenih, a uvjeren sam da bi tu bilo i malo „topgunovskog“ pretjerivanja, čisto da se zna tko je najbolji. (Ako ste gledali taj film, onda znate o čemu pričam.) Ali, šalu na stranu, umjesto taksativnog nabrajanja svih događaja u karijeri odlučio sam da je najbolje izdvojiti neke bitne trenutke koji su me usmjerili i na kraju definirali kao vojnog pilota.
Svaki dan je drugačiji, svaki let sadrži nešto što ga čini posebnim. Gašenje požara iziskuje maksimalne vještine i uigranost posade u vrlo teškim uvjetima za let, dok medicinski letovi iako manje zahtjevni po tehnici pilotiranja nose jednu emocionalnu težinu jer sam ubrzo shvatio da o meni ovisi nečiji život. Svi ti letovi, zadaće i misije imaju jednu stvar zajedničku – osjećaj zadovoljstva i ispunjenja nakon izlaska iz helikoptera, jer znam da moj doprinos čini veliku razliku.
Sve je krenulo još u djetinjstvu. S kućnog praga sam promatrao zrakoplove kako slijeću i polijeću sa zagrebačkog aerodroma i to mi je kao klincu bilo fascinantno. Prema vojnom zrakoplovstvu me, kao i većinu mojih kolega, okrenuo Domovinski rat. Još se sjećam jednog ljetnog dana 1993. godine, ljetni praznici, kupanje u „šoderici“ na istoku grada. U jednom trenutku se začuo poznati zvuk helikopterskog motora i rotora. Pogledao sam u zrak očekujući „osmicu“, a ugledao helikopter Mi-24 s hrvatskim oznakama. Možda je teško povjerovati, ali taj trenutak kada sam ugledao tu leteću grdosiju znao sam da je to ono što želim raditi u životu – biti vojni pilot i letjeti na tom helikopteru.
Prijavio sam se na natječaj za vojnog pilota, ali sam se, nažalost, poskliznuo već na prvoj stepenici – liječničkom pregledu. Iskreno, te godine nisam baš bio u zavidnoj fizičkoj formi i nije uopće čudno što nisam prošao, ali, hej, to je nešto što ovisi samo o meni i mojoj volji i što mogu poboljšati, ako zaista želim postati vojni pilot. Krenuo sam trčati, upisao sam se u teretanu (doduše za odlazak u teretanu se pričalo da pomaže i kod upoznavanja djevojaka pa sam imao dodatan motiv) i već sam sljedeće godine prošao liječnički pregled i upisao studij aeronautike na Fakultetu prometnih znanosti.
U moje doba, selekcijsko letenje se nije provodilo prije upisa fakulteta, nego tek nakon prve godine, što je zapravo vrlo ključna stepenica jer se tu provjeravaju „pilotske“ sposobnosti. To mi je bio i prvi dodir sa letenjem, ali je bila i prilika da u tih ljetnih mjesec dana, davne 1997. godine, bolje upoznam pripadnike svog 5.naraštaja kadeta-pilota. Moram priznati da sam privilegiran što sam bio i još uvijek ostao dio te fantastične grupe ljudi s kojom sam prošao „sito i rešeto“ školovanja.
Na kraju selekcijskog letenja, nakon kontrolnog leta s ispitivačem, svi kadeti-piloti koji su zadovoljili kriterije su odletjeli svojih prvih pet samostalnih školskih krugova, pilotskim žargonom rečeno “laširanje“. Taj let mi je, naravno, ostao u sjećanju. Iako su slijetanja bila daleko od savršenih, bio sam siguran u sebe, svoje znanje i vještinu, a i dan danas mi je jako teško opisati tu lavinu emocija: sam u avionu, nema nikoga da mi „prigovara“ za visoko ravnanje, ali s druge strane niti da preuzme upravljanje ukoliko pogriješim. Znao sam da imam ono nešto što je potrebno da postanem vojni pilot jer me ni nastavnik ni ispitivač ne bi pustili na samostalan let, ali isto tako sam znao i da je put do letačkog znaka još uvijek dug.
U daljnjem školovanju je uslijedila i podjela na kadete-pilote „avionce“ i „helikopteraše“. Imao sam sreće što pa su se moje želje podudarale s mojim sposobnostima i vještinama te sam postao „helikopteraš“. Nakon prvih letova na helikopteru Bell 206B Jet Ranger znao sam da ćemo se ja i helikopter jako dobro slagati. 2001. godine sam diplomirao i stavio pilotski znak na svoj kombinezon, a prvo radno mjesto mi je bilo u tadašnjoj 29. eskadrili borbenih helikoptera. Nažalost, helikopteri Mi-24 više nisu bili u upotrebi, ali počela je jedna nova avantura, na helikopteru Mi-8, odnosno „osmici“ ili „kravici“ kako smo joj znali tepati.
Moram priznati, kada sam se upisivao za vojnog pilota, letenje na transportnom helikopteru mi se nije činilo previše zanimljivo niti zahtjevno, međutim, već nakon nekoliko letova sam shvatio da sam se itekako prevario. Medicine, požari, traganje i spašavanje, letenje s podvjesnim teretom, transport ljudi i opreme, toliko raznolikih zadaća ovaj helikopter može odraditi, a svaka nosi svoje specifičnosti i iziskuje drugačiji pristup. A tek sam počeo!
I baš kada sam se priviknuo na kokpit ove „veteranke“, u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i moju eskadrilu pristigli su novi helikopteri, Mi-171Sh, a ja sam upravo s tim helikopterom išao i na svoju prvu međunarodnu NATO mirovnu operaciju KFOR na Kosovu zbog čega danas u svoj životopis mogu staviti i rad, odnosno, letenje u međunarodnom okruženju. Nakon toga je uslijedilo i sudjelovanje u NATO međunarodnoj misiji potpore miru u Afganistanu, Ressolute Support, kao instruktor/mentor afganistanskim helikopterskim posadama. Priznajem, to mi je bio najveći profesionalni izazov: sasvim druga kultura i vrlo izazovna zemlja za letenje helikopterom čak i u mirnodopskim uvjetima. Obučavao sam dva mlada afganistanska pilota. Fantastični dečki, odlični piloti, „fajteri“ s vrlo zrelim pogledima na svijet i situaciju u njihovoj zemlji, vrlo otvoreni i topli i što je najbolje s odličnim smislom za humor. Definitivno nisam očekivao tako lijepu zemlju i tople ljude koji su vrlo slični nama.
Naravno, to nije sve: najbolji dio moje karijere tek počinje. U Zadru je 2019. godine pokrenuta inicijativa za otvaranje multinacionalnog centra za obuku helikopterskih posada za specijalne zračne operacije – Multinational Special Aviation Program Training Centre (MSAP TC). Za popunu instruktorskih mjesta, direktorat MSAP TC-a je tražio iskusne pilote, instruktore s međunarodnim iskustvom iz mirovnih operacija i misija potpore miru, osobito Afganistana. Prijavio sam se, naravno, jer je za mene to bio još jedan profesionalni izazov. Planiranje i letenje specijalnih zračnih operacija svakako pripada najkompleksnijim zadaćama koje pilot višenamjenskog helikoptera može izvoditi. To vam je poput najbolje škole za helikopteraše, helikopterski „Top Gun“. Dakle, postao sam zapovjednik grupe za specijalne zračne operacije kojoj je krajnji cilj ustrojiti funkcionalnu grupu za specijalne zračne operacije, zbog čega sam iznimno ponosan.
Mogao bih vam još pričati, ali, vjerujte mi, zaista je teško staviti 20 godina iskustva u jednu priču, a obuhvatiti esenciju onoga što čeka svakoga tko prihvati izazov i postane dio pilotske elite. Stoga je moja poruka svima koji razmišljaju o ovom pozivu je: Nikad ne odustajte od svojih snova. Budite ustrajni, budite uporni, radite na sebi. Kada nešto jako želiš, nema tih prepreka koje ne možeš svladati. Ja sam mogao odustati nakon prvog liječničkog pregleda na kojem nisam prošao, ali nisam, vjerovao sam u sebe i svoje sposobnosti zbog čega i danas, dvadeset godina nakon diplome, radim posao koji volim i u kojem svakodnevno uživam.