Marko Novković

Ovo je neklasična priča postanka jednog vojnog pilota – priča koja će vas sigurno, barem „malčice“, iznenaditi od stereotip priča poput : „Sanjam avione od malena“, „Top Gun mi je najdraži film“ i „Prolazim s 5 nula!“ spika.

Ovo je moja priča – priča jednog „buntovnik“ učenika koji nije sanjao avione, nije prolazio s odličnim uspjehom i nije pogledao Top Gun do druge godine fakulteta i to tek na nagovor kolega! Da! I takvi mogu postat vojni piloti!

Moje ime je Marko Novković, dolazim iz Zadra i pilot sam u 392. Eskadrili aviona u 93. Krilu u Zemuniku Donjem pored Zadra. Osim toga, ja sam i nastavnik letenja i pilot sam akrobatske grupe „Krila Oluje“ na poziciji broj 6.
Smiješno je sjetiti se srednjoškolskih dana, za „nevjerovat“ zapravo, da sam na spomen postajanja pilota u 4. srednje bio ismijan od prijatelja, kolega, profesora pa čak i ravnatelja (kojeg sam, naravno, dobro poznavao) i da danas letim, obučavam buduće pilote i ujedno pripadam svjetski poznatoj akrobatskoj grupi „Krila Oluje“.

Završio sam Tehničku školu i to za građevinara visokogradnje – „bauštelca“! Dan kad sam uopće saznao za ovaj poziv je bio dan kad su vojni piloti obilazili škole i objašnjavali „Zašto postat’ vojni pilot?“ Otišao sam poslušati, da ne moram na matematiku, naravno, i zaintrigiralo me. Poziv koji uključuje dinamiku, uzbuđenje i letenje općenito me se dojmilo jer jedino što sam tada znao jest sljedeće – ne želim NIKAD raditi uredski posao! To mi je bio dovoljan razlog da probam jer nemam što izgubiti. Najgore što se može dogoditi je da ne prođem liječnički pregled, ali zašto ne probati liječnički o kojem svi pričaju? Ljudi moji, položio sam to k’o iz šale! I evo me dan danas, od 2008. i dalje „Zdravko Dren“.

Ok. Ajmo se sad malo uozbiljiti. Dragi budući kandidati, želim vam reći sljedeće: bio sam sportski tip cijeli život, trenirao nogomet preko 10 godina, nisam volio školu, ali sam znao da su mi dobre ocjene potrebne za otvaranje vrata budućnosti. Nisam bio loš učenik, ali nisam bio ni najbolji ni najpametniji. Tamo gdje je nedostajalo inteligencije, nadoknadio sam je upornošću, disciplinom i radom i to je ono što vam želim objasniti – piloti se ne rađaju, već se stvaraju! Potrebna je velika vjera u sebe, potrebno vam je da se dogovorite sami sa sobom. Jeste li spremni na odricanje u kratkom periodu života da biste ostatak života radili najbolji posao na svijetu i pripadali svjetskoj pilotskoj eliti?
To je odluka koju sam donio 2008. godine kad sam prošao liječnički pregled i dogovorio se „sam sa sobom“ da prostor za neuspjeh NE POSTOJI!
Neću vam lagati, bilo je krvi, znoja i suza, nije bilo jednostavno, bilo je uspona i padova, ali upornosti nije nedostajalo. Na kraju sam završio i to s jako dobrim ocjenama. ‘Ko bi rekao!

Sad radim posao koji se ne može usporediti apsolutno ni s čim, letim po cijeloj Europi predstavljajući naše zrakoplovstvo i jedan sam od rijetkih (u usporedbi sa svojom generacijom iz srednje škole) koji istinski uživa u svom poslu. Imam najljepši pogled iz svog nestandardnog ureda (Cockpit) koji si rijetki mogu priuštiti u životu i ne bih ga mijenjao ni za što na svijetu.